prosinac, 2008 | ||||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
O čemu da ja ovdje uopće pišem? Kako da uopće pišem? Ima li tko ideja?
"Imam ja, imam ja!", povikaše jedna mala zvijezdica iz zadnjeg reda. "Piši o sebi!"
"Ma nee. Nisam umišljena.", na to sam joj pomalo posramljeno odgovorila.
"Piši ono što želiš, ovo je tvoj kutak, ovo je samo tvoje.", savjetovala mi je.
Imala je pravo. Pisat ću o svemu. Dugo sam razmišljala o čemu da ovaj post govori. Izabrala sam nekoliko tema, no odabrala sam ovu. O meni je. Jedna moja mana. Nešto bez čega ja ne bih bila ja. Možda se neki ovdje i pronađu. (Ne, ne ciljam ni na koga, govorim općenito.)
Ja sam...dalekovidna. Tako sam rođena. Reklo bi se: "Takvu me mati rodila." Svi u mojoj obitelji imaju problema sa vidom. Brat i ja najviše.
O ćemu je riječ?
Ja nosim naočale od kako znam za sebe. Od druge godine života. I nosit ću ih vjerojatno do kraja života. Ja sam se već odavno pomirila time. Oba oka mi strabiliziraju. (Mnogima nepoznat pojam: klik ovdje
Na lijevo oko vidim sveukupnih 30, po zadnjem i 25 %, a na desno svega 50. Poluslijepa sam. Skinuvši naočale, ne vidim ništa. Mutni obrisi. Sve nešto mutno i blijedo. Samo ako napnem očne mišiće vidim i tako mogu izdržati svega 10 minuta. Kao što rekoh, pomirila sam se time. To je dio mog života i tako će uvijek biti. Ne smeta me to previše, osim što u nekim situacijama određene stvari ne vidim.
Jednom je moja prijateljica stavila moje naočale i ništa nije vidjela.
"Pa ti si slijepa.", rekla mi je.
"Jesam, slijepa sam!", moj bi bio odgovor. Koliko god ja objašnjavala da vidim i sve to... ne, nitko ne razumije.
Često sam zbog toga bila predmet sprdnje, i još uvijek sam, ali ponekad. Jedina sam ja u razredu nosila naočale i uvijek su me ismijavali zbog toga.
"Čorava, čorava!!!"
Slušala sam to svaki dan.
"Daj šuti, ti si čorava.", još jedna verzija. Dopuštala sam to. Dpuštala sam ta maltretiranja. Ali ipak do određeen granice. Kasnije sam se postavila na drugi način.
"Jesam, čorava sam. I što mi možeš?"
Još uvijek se držim toga, no neki su ljudi nepromjenjivi. Sada, kad sam veća i više nisam jedina u razredu sa naočalama, mnogo toga se promjenilo. Najednom me svi sažaljevaju. Ne treba mi sažaljevanje osoba koje su me maltretirale zbog toga. Ne treba mi ničije sažaljevanje. ..
Imam krupne plavo-zelene oči. Ponekad izrazito plave, a ponekad izrazito zelene. Imam lijepe oči. No ne dolaze do izražaja od naočala. Znam, lijepo mi stoje, mnogi mi to kažu, ali kad se slikam u većini slučajeva sam bez naočala.
My eyes...
Uvijek ću se sjećati tog podrugivanja zbog toga, uvijek. Osjaćaj je neopisiv. U glavi sam si postavljala pitanja zašto? Zašto sam takva? Kasnije sam shvatila da bez toga ja ne bih bila ja.
Što je sa kontaktnim lećama?
Ništa. Ja ih ne mogu nositi. I zbog toga su mi se smijali. Znam da ne mogu biti drugačija. Moja brat, kojemu je 22, ima dvoslik (ponovno mnogima nepoznat pojam.), sestra ima vrlo malu dioptriju, ali prevencije radi nosi naočale. Mama ja dalekovidna, kao i ja. No, vrlo mala dioptrija. Tata nosi naočale dok čita, ili je na kompu i dok radi. Nema teorija da ja nemam nikakvih problema.
Znam da ću tu svoju očnu manu prenijeti na svoju djecu, ali uvelike ovisi koliko će problem biti o genima i mom partneru.^^
Poanta svega ovoga nije moje jadanje i kukanje. Ne, ja nisam takva osoba. Ovo je poruka svima koji su podcjenjivali ljude sa naočalama, ili bilo kakvim manama. Prvo se trebamo zapitati kako bi nama bilo da nam netko takvo nešto radi. Ne bi nam bilo ugodno...
(...)
Moje oči su moje oči. I volim ih kakve god da bile. Pa čak i da sam slijepa.
(...)
Inače, dolazi Božićno vrijeme. Peku se kolači i sve se čisti. Ja ne znam peći kolače. Niti čistiti. Niti to volim. I nitko me neće natjerati na to. Neću kuhati. Ne znam kuhati. Ništa. Neću čak ni kuhinju u vlastitoj kući imati. Nemojte sada reći: Jadan tvoj muž. Moj muž će mene voljeti. I neće mu to smetati. Voli one mene i sada. (Ne, nemam muža! xD)
Toliko do mene. Nadam se da nisam bila dosadna svojim belebetanjem.
By: Poluslijepa StarShine^^ :)
Početak. Najteže je početi. Barem meni. U bilo čemu. Ali ipak mi je nateže početi pisati. Evo i sad sam počela, a da zapravo nisam ni svjesna.
Ja sam... netko. Ja sam osoba. Imam i ime i prezime, ali ga neću odati. Želim ostati anonima. Zovite me StarShine. :)
Ja sam... piše u box-u. :)
Ja sam počela ovaj blog. I posvećujem ga sebi. Ali to samo za početak. ^^
Kasnije će se posvete mijenjati.
Ne znam.
Gotovo.
Prvi post...
Valjda valja.
StarShine*